Arhitektura, posebno njena povijest i teorije, moje su područje. Ali gotovo uopće neću govoriti o zgradama. Kako ju ja shvaćam, (o čemu ću opširnije malo kasnije u ovom govoru) arhitektura je jedna široka umjetnička praksa koja pobliže označava naš zajednički prostor pojavnosti i koja je postala, još od perioda ranog modernizma, paradigmatičnom za naše sadašnje vrijeme, posebno svojim angažiranjem jezika u obliku programa koji prisiljavaju arhitekta, u najboljem slučaju, da se uroti s drugima i za druge i često protiv institucionalnih okvira.

Stoga arhitektima u praksi postavljam sljedeće pitanje, koje je itekako u skladu s mnogim radovima na ovom festivalu: Možemo li zamisliti arhitekturu koja je i lijepa i pridonosi općem dobru? S obzirom na složenost našeg svijeta, opterećenog degradacijom okoliša i socijalnim nejednakostima, pitanje o doprinosu arhitekture dobrobiti ljudskoga roda nije očigledno, ali čini se da posjeduje jednu hitnost koja je nedostajala tijekom ranijih, optimističnijih faza moderniteta. Naše središnje moderne institucije postale su problematične. Demokratske nacionalne vlade ponašaju se kao policijske države, a korporacije funkcioniraju kao patološki kriminalci. Trebaju li arhitekti projektirati udobne bolnice koje se više bave biznisom nego liječenjem, ili zatvore s dobrim detaljima, no u kojima se nikada neće naći pravi kriminalci koji uništavaju okoliš ili izrabljuju i desetkuju ekonomsko i društveno tkivo svijeta?